Veliki filmski erudit i gospodin

Kad biste razgovarali s Tomislavom Kurelcem, koji je nedavno preminuo u dobi od 82 godine – bilo to neobvezno uz kavu na nekadašnjem HRT-ovu „trgu“, ili u redakciji HTV-ova Filmskog programa koji je uređivao 21 godinu, pred kamerama „katedrale duha“ na Prisavlju u filmskoj emisiji Posebni dodaci, ili u bilo kojoj drugoj prigodi – ovaj diplomirani komparatist i romanist te nekadašnji asistent na Filozofskom fakultetu s lakoćom bi vas osvajao i stjecao vaše neograničeno povjerenje. Ne samo kao nenametljivi erudit koji je svoje stavove i teze znao potkrijepiti nepogrešivo odabranim podacima i detaljima koje često niste znali ili ste ih propustili uočiti, ili ste ih pak za razliku od njega zametnuli u nekom zakutku sjećanja. Bivši urednik filma, književnosti i kazališta na Trećem programu Hrvatskog radija, koji je intenzivno oblikovao tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, osvajao vas je i prirođenom jednostavnošću i ležernošću, šarmom i suptilnim smislom za humor te nečim što bi se moglo nazvati urođenim gospodstvom. Uvijek odmjeren, artikuliran i elokventan, Kurelec je odavao dojam čovjeka koji je u sve upućen i koji sve zna, ali u svakoj prilici ima dovoljno obzira i takta da se drugima ne nameće. Sugovornicima je nerijetko omogućavao da izbiju u prvi plan i istaknu svoju potkovanost o određenim temama i djelima dominantno vezanima za film i kazalište, dok je sebi zadržavao poziciju osobe iz drugog plana koja će dati završnu riječ, i pritom sažeti sve ono najbitnije što o nečemu treba znati i što je potrebno razumjeti.

Uvijek odmjeren, artikuliran i elokventan, Kurelec je odavao dojam čovjeka koji je u sve upućen  / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Tekst Tomislava Kurelca iz prvog broja Vijenca od 25. prosinca 1993.

Dugi niz godina Tomislav je bio suradnik Vijenca, dominantno kao filmski kritičar, a potpisani autor osobito pamti njegov opsegom nevelik tekst iz prvog broja nanovo pokrenutog dvotjednika za kulturu u prosincu 1993. godine. U tekstu kraćem od dvije kartice pozabavio se motivom muhe na filmu, načinima na koje se taj insekt koristi i pojavljuje u sedmoj umjetnosti, primjerice o muhi koja zuji u glasovitoj uvodnoj sekvenci Leoneova špageti-vesterna Bilo jednom na Divljem zapadu, ili o transformaciji lika Setha Brundlea kojeg u Cronenbergovoj Muhi tumači Jeff Goldblum. Dakako, u elaboriranju muhe kao detalja i motiva ne samo iz navedenih filmova, član kultnog „Vladekova stola“ u kavani Corso 1960-ih nije se ograničio na njihovo puko navođenje, već je unatoč ograničenu prostoru vrlo efektno ukazao na kontekste, značenja i simboliku pojavljivanja i tretmana dosadnog insekta pred filmskim kamerama. Tomislav je takav, podroban, temeljit i lucidan, bio u svemu što je radio. I kad je u mladenačkim godinama u studentskim listovima, dnevnim novinama i časopisima objavljivao filmske i kazališne kritike, i dok je u drugoj polovici nultih godina ovog stoljeća bio umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma, i kad bi demonstrirao svoje znanje o češkoj, poljskoj, mađarskoj i slovačkoj kinematografiji, koje je sjajno poznavao, i u godinama u kojima je sjedio u uredništvu antologijske Filmske enciklopedije, kao i kad je surađivao u stvaranju Filmskog leksikona.

No on nije bio samo kritičar, analitičar i teoretičar, i kao autor je potpisao zavidan niz projekata. Još 1969. godine režirao je kratki igrani film Mali svijet, nakon kojeg su počevši s dokumentarnim filmom ...i sve je dobro iz 1971. tijekom 18 godina slijedila tri dokumentarca, zaključno sa Živile male skule II. Te 1989. godine već je bio urednik Filmskog programa, što ga nije sprečavalo da sjedne u stolac urednika i voditelja ciklusa filmskih emisija Moderna vremena, baš kao što je desetljeće ranije na tadašnjoj Televiziji Zagreb uređivao i vodio serijal emisija Jedan autor – jedan film. Svakako valja spomenuti i njegovu igranu seriju Kratke priče za laku noć iz 1978. godine, kao i stotinjak dokumentarnih emisija koje je realizirao do kraja 1980-ih.

Do samog kraja, filmskim asocijacijama kazano i neosporno točno „do posljednjeg daha“, bio je i filmski i kazališni pedagog. U to se mogu uvjeriti svi koji makar i površno zavire u njegovu knjigu Filmska kronika – zapisi o hrvatskom filmu, u kojoj je objavio svoje probrane eseje i kritike, ili pročitaju neki od njegovih kazališnih osvrta u periodici ili na specijaliziranim portalima. U tom smislu, posve je točno ono što se piše i govori u sličnim prigodama – njegovo će djelo i dalje biti s nama.